Autor: Darko Brlečić
Tijekom godina našeg postojanja mnogi čitatelji imali priliku vidjeti recenzije i usporedbe modernih televizora svih vrsta, tehnologija i dizajna. O jednoj bitnoj stvari smo uvijek pisali, a to je dali svi ti noviteti opravdavaju svoju cijenu. U redakciju je znalo stizati mnoštvo pitanja vezanih uz cijenu i dodatni komentar čitatelja- da li su današnji televizori značajnije skuplji nego li to bio slučaj prije 20,30 ili čak 40 godina ? Na takvo pitanje je teško dati odgovor, ali se može napraviti kratka usporedna analiza.
Zato je moja malenkost odlučila se za manji presjek unutar europskih okvira što uključuje proizvođače koji su obilježili televizijsku tehnologiju.
Za razliku od današnjeg standarda distribucije i enkodiranja signala, nekada su postojala dva standarda koja su pokrivala Europu. To su bili PAL (Phase Alternating Line) koji je razvijen u suradnji Njemačke i Velike Britanije (Lines: 525, Frame rate 25 Hz, podržana rezolucija 720 x 576; 704 x 576; 352 x 576; 352 x 288),dok je SECAM (Squentiel couleurmmoire) bio razvijen od strane Francuske. Taj standard je podržavao isti bandwidth i rezoluciju ali je distribucija informacija o boji bila sekvencijalna, navedena stavka je bila presudna kod odabira televizora, jer nisu sve zemlje podržavale isti standard primanja i distribucije signala.
U vremenu ranih 70-ih godina tržište je bilo podijeljeno na C/B televizore i televizore u boji. Njihova cijena je varirala o proizvođaču, dimenzijama ekrana i vrsti kućišta.
Naravno, C/B televizori su bili cijenom pristupačni, dijagonale su se kretale u rasponu od 21-25 inča, te su u većini slučajeva bili u kućištu od kombinacije plastike i lakih drvenih materijala. Televizori u boji su bili manje prisutni na tržištu (količinski), njihov kabinet je bio luksuznije izrađen,a to je pratila i adekvatna cijena koja se nije dugo spuštala ispod ondašnjih 2000 DM-a, u današnjem novcu bi to bilo cca 9.000 kuna. Opremljenost tadašnjih tv uređaja se sastojala od razdiobe funkcijskih tipki na paljenje/gašenje, biranje kanala, podešavanje radne frekvencije, razine svjetline, razine kontrasta, regulacije glasnoće i dviju tonskih kontrola. Mali broj tadašnjih modela je posjedovao daljinski upravljač, on je bio rezerviran samo za top modele uređaja.
Tržištem u to doba su dominirala imena poput: Telefunkena, Grundiga, Philipsa, SABA-e, Blaupunkta, SINGER-a, Sony-a i Sharpa. Na našem području je funkcionirala proizvodnja televizora pod raznim licencama. Vjerojatno se mnogi sjećaju RIZ-a, ISKRA, Gorenje -Koerting, te Ei Niš. Posebno su bili popularni modeli tzv. portabl televizora ISKRA koji su u ovalnom plastičnom kućištu bili lako prenosivi,te su posjedovali malu štapnu sobnu antenu. Za male sobice sasvim idealan odabir. Kvaliteta slike je uvelike ovisila o prijemu signala, a onaj tko je posjedovao krovnu antenu pravilno instaliranu bio je na velikom dobitku.
Format slike je bio 4:3, rezolucija zaslona je bila 720×576 (kombinacija okomitih i vertikalnih linija) dok je osvježenje slike bilo 50Hz. Kompletan tv sustav je funkcionira u analognoj domeni, počevši od distribucije signala pa sve do primanja istog u tv napravama. Kvaliteta izrade, opremljenost i dizajn je uvelike ovisila o trenutnim mogućnostima proizvođača. No, ono što je bilo najbitnije je trajnost takvog proizvoda, što u današnje vrijeme je upitna stvar. Naime, današnji kupci prilikom kupovine informiraju se o duljini jamstvenog roka, što je duži taj rok to su veče šanse za kupovinu. Dizajn odnosno tehnička konstrukcija ondašnjih televizora je bila bazirana na CRT tehnologiji (Cathode-ray-tube). Dakle, masivna vakuumska cijev unutar koje su se nalazili tanki topovi koji su usmjeravali i ubrzavali elektronske zrake na fosforni ekran. Kompletan elektronski sklop je bio masivan, ali lagan za servisiranje. Ovo potonje su mogli raditi ovlašteni serviseri koji su dolazili na kućni poziv, detektirali kvar te uz kratke i jasne upute omogućili kupovinu traženog rezervnog dijela.
S vremenom se CRT tehnologija značajno poboljšala do te mjere da su sklopovi postali lakši za ugradnju i manji potrošači električne energije. Vrhunac razvoja stiže negdje krajem 80 tih godina kada ponuda CRT televizora uključivala kvalitetno integrirano stereo ozvučenje, širi raspon postavki , te veći odabir dodatnih priključaka. Najveći razvojni i prodajni boom CRT televizori su imali u rasponu od 1980-1990 godine. Tomu su kumovale velike sportske manifestacije kao što su OI 80 Moskva, ZOI 84 Sarajevo, ljetne OI 84 Los Angeles, koncert Live Aid 1985 itd. Jednostavno neke manifestacije zbog kvalitetne reprodukcije, zanimljivog sadržaja su potakle potražnju za kvalitetnijim CRT televizorima, a to je dodatno ponukalo proizvođače na tehnološka unapređenja. to je bilo vrijeme kada su Sony, Sharp,Panasonic i JVC zauzeli značajne tržišne pozicije na europskom tržištu, dok su marke kao Blaupunkt, Telefunken i Grundig polako usporavale svoj rast kao i prisustvo na tržištu.
Današnji moderni tanki televizori s velikim zaslonom općenito su dobro napravljeni, bogato opremljeni sa širokom lepezom novih mogućnosti ali trajnost i pouzdanost im je upitna. U odnosu na nekadašnje masivne CRT televizore, moderni televizori imaju ipak nešto kraći rok trajanja, pa potrošači moraju uvijek imati u pripremi određenu sumu novaca. Zbog toga kupci vrlo često traže tv uređaje s dugim jamstvenim rokom, najduži jamstveni rok je 5 godina.
Tehnološki razvoj od SD do HD-a je trajao dosta dugo, doduše distribucija tv signala se nije desetljećima mijenjala jer je bila prilagođena analognoj tehnologiji, dok u današnje vrijeme smo svjedoci velikih promjena unutar digitalne tehnologije. Osim toga današnji televizori su podijeljeni u tri HD razreda: FHD, UHD 4K i 8K. Djeluje obećavajuće…