studeni 14, 2019 8:21 am
Početna / Kolumne / Aris S. Prahasto / Životna učenja

Životna učenja

kolumna A

Životna učenja

 

Aris Saytono Prahasto
Aris Saytono Prahasto

 

Malo sam zbunjen.

Jer nisam više siguran tko po Americi u stvari lovi zločince.

Uniformirani policajci, rastavljeni samosažalni suspendirani policajci u civilu, texaški rangeri, fobični privatni detektivi, macho lovci na ucjene, forenzičari, engleske bakice ili mutirane ninja kornjače.

Ako je sudeći po filmovima i televizijskim serijama svi oni imaju svoje prste u suzbijanju zločina. Ponekad se čudim otkuda im toliko kriminalaca.

Uvoz iz inostranstva vjerojatno.

Da se razumijemo; volim filmove ali nisam filmofil.

Ne uzdižem Almodovara, ne mislim da su svi Tarantinovi fimovi kultni još prije nego li stignu u kina i Felinijeve groteske ne smatram vrijedne spremanja u vremenske kapsule.

Volim pogledati dobar akcioni film, kakvu komediju, dobro napravljeni SF film a u trenucima samoće možda i pokoji švedski akcioni.

Na žalost, u moru filmova čovjek neminovno naleti i na filmove, često s rednim brojem u imenu naslova, koji nisu vrijedni niti da DVD izdanje posluži kao podložak za šalicu, poput primjerice “Čarlijevi anđeli II” (osobno mišljenje, sva prava pridržana) koji je usprkos odličnoj scenografiji i dobrim nogama s akcijskim scenama otišao u takvo zastranjivanje da to ne bi bilo prihvatljivo niti u virtualnom okružju Matrixa.

Gledam ja tako neki dan na svom s kablovskim programom obogaćenom prozoru u svijet jedan od akcića iz osamdesetih tipa Bruce-Willis-u-potkošulji.

To su bila vremena, to su bili heroji!

Oni su bili u stanju pucati rafalno sa zadnja dva metka, u 90 minuta spasiti grad ili državu od terorista/mutanata/megalomanskih zločinačkih umova, ne pokazivati bol i ostati na nogama nakon batina poslije kojih bi se normalan čovjek tri mjeseca hranio isključivo na slamčicu. Eventualno bi pokazivali bol za vrijeme saniranja rana a i to samo ako bi ih njegovale netom spašene ljepotice koje u filmskom nastavku neće spomenuti ili ih se sjetiti.

Ipak, najuspješniji filmski borci protiv zločina u pojedinci koji svoja herojska dijela obavljaju noću noseći maske i spandex odijela dok se danju bave svojim normalnim poslom -superheroji.

vjerujem da je glumac Steve Buschemi jedan od njih.

Odaju ga njegovi podočnjaci.

Superheroji su listom zgodni, pametni i predani, obdareni posebnim moćima; mogu letjeti, neranjivi su, posjeduju neljudsku snagu a ženski superheroji sve to na štiklama od 7 centimetara.

Jedino mi je Superman malo sumnjiv jer niti jedan pametan čovjek ne nosi gaće na odijelu.

Tipični akcijski heroj (ne-superheroj) izumire zamijenjen mlađom generacijom odraslim na video igrama i hakiranjem laptopom u tajna vojna računala iz bilo kojeg mjesta u svijetu.

Da je računalo potrebno mijenjati barem svake dvije godine pogoduje i činjenica da, po filmovima, uz dovoljno vremena svako računalo stječe samosvijest. Naravno, prvi zadaća svakog samosvjesnog računala je uništenje čovječanstva.

Iako volim računala i pratim njihov napredak nikad nisam želio biti haker. To ionako ne istiskuje neko značajno znanje – vidio sam u filmovima da je svaku zaporku jednostavno zaobići utipkavanjem naredbe “Owerride”.

Kad sam bio mali htio sam biti znanstvenik. Dok su se ostala djeca igrala lopova i pandura, rata ili kinjila mlađe od sebe ja sam zamišljao kako bi bilo guba (da, nekad se tako govorilo) biti znanstvenik u bijelom. Dok iz filmova nisam saznao da su pravi znanstvenici koji rade u istraživačkim centrima u pravilu ludi. Ili beskrupulozni. Ili kombinirano.

To im je jednostavno u opisu posla.

A saznao sam i da su istraživački centri opasno mjesto za rad. Jer često imaju veze sa virusima ili radijacijom a poznato je da nema prave radijacije bez mutanata. Kojima je životni cilj ručati ljude. Koji onda sami postaju mutanti. Još nezahvalniji posao u istraživačkom centru je biti pripadnik osiguranja. Jer ako ga ne srede mutanti ili kakav mutageni virus vjerojatno će skončati od ruke nekog superheroja u nastojanju spašavanja svijeta.

Tražeći neko drugo zanimanje koje ću biti kad narastem dojmio me se prvi film o Indiana Jonesu. Iako ni zanimanje arheologa nije bez rizika.

Primjerice, iskopavanje egipatskih grobova sa sobom nosi opasnost da ćete probuditi nešto što niste smjeli a što će kasnije krenuti za vama, (ista stvar vrijedi i za noćnu šetnju po groblju) a dok je kopanje po grobnica neugodno, iskopavanje artefakta koji se spominju u Starom zavjetu stvarno znači tražiti nevolju.

Po filmovima, svaki pustolovni istraživač u svojoj karijeri naleti na barem jedno mjesto gdje još žive dinosauri ili cvijeta davno zaboravljena civilizacija. (Na takvo mjesto se obično ne furaju plavuše jer se divovske gorile pale na njih tako da biti brineta ponekad i nije loše)

No tada pustolov ima vrlo malo vremena za lutanje okolo jer obično ubrzo nakon dolaska cijelo to mjesto, ili barem teškom mukom pronađeni ulaz, uništi iznenadno ali kratkoročno najavljeni probuđeni vulkan.

Kako zanimanje pustolovni arheolog nije bilo na popisu srednjoškolskog obrazovanja, bio sam prisiljen tražiti dalje. S obzirom da me srce još uvijek nekako vuklo prema znanosti podigao sam svoj pogled prema nebu jer sam na televiziji vidio da izvanzemaljski život postoji.

I većinom je neprijateljski nastrojen. A u pravilu tehnološki napredniji od zemljana.

Što opet ne mora značiti da alien zna čemu služi kvaka na vratima a često ne nose niti odjeću.

Kako većina aliena priča engleski s vremenom sam naučio i engleski, za slučaj da me otmu i pokušaju ugurati sondu u… tamo gdje sunce rijetko sija.

Kasnije, kao mladić, ipak sam požalio što nisam otišao u istraživače. Recimo, u NASA-u.

S obzirom da Zemlju u svakom trenutku može pogoditi kakav asteroid ili čak komet, utješno je znati da je NASA uvijek 2-3 tjedna daleko od završavanja potpuno funkcionalnog svemirskog broda ili mašine za uništavanje asteroida. Na žalost, istovremeno nemaju astronaute i naučnike koji bi time upravljali tako da umjesto strogo istreniranih militantnih vojničina svijet na kraju mora spasiti na brzinu sklepana grupica neortodoksnih, trknutih tipova.

Prešavši prag punoljetnosti sa tehničkih znanosti sam prešao na društvene znanosti.

Postoji neki tajni način kako svaku prekrasnu ženu odvesti u krevet sat vremena nakon upoznavanja, čak i ako je netom prije svjedočila smrti prijatelja ili bliskog člana obitelji ali unatoč detaljnom proučavanju filmova još nisam uspio proniknuti u nju. Niti moja pisma Sean Conneryju nisu polučila odgovorom. Čak sam pokušao naći i one specijalne pokrivače za krevet koja ženama dopire do pazuha a istovremena muškarcima samo do pojasa.

Po filmovima koji na satelitskoj i kablovskoj TV obično idu nakon ponoći ljudi se seksaju posvuda a predigra je 30 sekundi prtljanja između skidanja odjeće i prve penetracije. No seks je za mene kao tinejdžera bio poput novca – činilo se da ga ima posvuda ali ja nikako do njega doći.

U svojim srednjim dvadesetima , nakon nekoliko kratkoročnih veza pronašao sam ženu za koju je moje srce i još poneki anatomski detalj reklo da bi mogla biti ona prava.

Kako bih u to bio siguran, jednom sam, kad nije bila kod kuće, proroštao stan svoje drage u potrazi za znakovima eventualne poremećenosti ili traumatske prošlosti. Jer takve osobe, to sam naučio iz filmova, uvijek čuvaju odreske iz novina koje izvješćuju o toj temi. Kako, osim jednog herbarija iz osnovne škole i čekovne knjižice nisam našao ništa slično, znao sam da našoj vezi ništa ne stoji na putu.

Svoju sam dragu, u napadu romantike, zaprosio u Parizu.

Blizu Eiffelovog tornja koji se, vjerovali ili ne, ne vidi sa svakog prozora svake zgrade u Parizu. A francuzima iz vrećica, čak ni onima na biciklu, ne vire oni dugački kruhovi.

Na povratku avionom nazad nadao sam se da se pilotu ništa neće dogoditi jer iako je u filmovima običnom čovjeku moguće prizemljiti putnički avion ako mu netko iz kontrolnog tornja govori što da radi, meni u Avio Simulation nije uspijevalo sigurno prizemljiti niti jedrilicu.

 

Prije par mjeseci mi je na vrata stana pozvonila simpatična bakica, susjeda od prekoputa uz upit da li joj mogu pomoći otvoriti njena ulazna vrata stana koja su se mučki zalupila za njom prije nego li je provjerila da li zaista uzela ključeve. Nema problema, rekoh ja. Gledao sam dovoljno filmova da bih znao da kreditna kartica otvara svaka vrata a da to nema veze s novcem.

Nakon sat vremena bravar je svojim specijalnim alatom otvorio vrata za 30 sekundi i vratio mi drugu polovicu moje Visa kartice. Od tada sam počeo dvojiti u istinitost filmova.

Počeo sam sumnjati u to da vozila zaista eksplodiraju četvrtinku sekunde prije sraza sa zidom ili drugim vozilima i da interna gravitacija u svemirskim brodovima ne zakazuje ni pri najtežim oštećenjima, osim ako nisu NASA-ina.

Zovite me pesimistom ali još mi se nije desilo da me zgodna stjuardesa povali u avionskom zahodu ili nepoznata ljepotica na bilijarskom stolu.

Heretički ću reći da svi tajni agenti ne voze sportska kola koja vrijede kao prosječna obiteljska kuća i još nadograđena upravo onim spravicama koji im trebaju za predstojeći zadatak. Čak mi je čudno da manijak koji hoda za svojom trčećom žrtvom uvijek uspije banuti pred nju u trenutku kad se ona osvrne. Poprilično sam siguran da u “Enterprise-u” i “Voyageru” mora biti i zahoda i da je iz oružja s magazinom od 16 metaka teško moguće pucati 32 puta.

Jedino u što još nisam siguran je tko po Americi u stvari lovi zločince.

 

 

 

 

Komentari

comments

O Andrija Jovićević

Glavni i odgovorni za ovaj sajt. Radi s puno ljubavlji i entuzijazma

Pročitaj i ovo

Gužva u špici

Kao što sam u jednom od prošlih brojeva napomenuo, ja sam filmofil. Što me ne …