studeni 14, 2019 8:23 am
Početna / Kolumne / Aris S. Prahasto / Promjene moguće

Promjene moguće

kolumna promejena moguće

Promjene moguće

 

Buljim ja tako u svoj prozor u svijet i mislim si kako se televizijski program promijenio od doba moje mladosti.

Ne samo da imamo više od dva redovita televizijska kanala, već sadržajem pratimo svjetske televizijske postaje.

Tako sada napokon možemo gledati serije koje su prije samo nekoliko tjedana u premijeri vidjeli Ameri, za razliku od prije kada smo gledali serije koje su prije nekoliko godina vidjeli Česi.

I ne samo da pratimo nove inostrane serije već radimo i vlastite po inostranoj licenci.

Doduše, “Tko želi biti milijunaš”, zbog tečajne razlike i dalje je profitabilniji u Njemačkoj, ali je barem nagrada vrjednija od drvenog Kviska.

Nažalost, ne preuzimamo samo kvalitetan program već i smeće (osobno mišljenje, sva prava…ma znate već).

Primjerice, unatoč činjenici da većina TV pretplatnika ima više od dvije moždane stanice Big Brother i dalje se emitira.

U obliku “Farme”.

Koja je trenutno još uvijek ćudorednija od “Big Brothera” kojoj su vrhunac svake sezone, u vrijeme kad riječ “sex” u bilo kojem Internet pretražniku izbacuje 30 milijardi stranica, bile snimke hihotanja i drpanja pod pokrivačima u polumraku.

Trenutno najgori posao u Hrvatskoj valjda je editiranje „Farme“ da bi se od 168 sati snimljenog materijala dobilo 45 minuta negledljive epizode.

Kako izgledaju bivši policijski djelatnici koji žele biti glumci mogli smo vidjeti u “K.T.2. Pravda na zadatku” u kojem je kvota riješenih slučajeva bila veća od 100%.

Tu kvotu ima i policijski par iz “Cobre 11”, samo u demoliranju vozila i manjih nekretnina.

Kad bi njemački autoputovi zaista bili takvi, njime se ne bi vozio u ničem slabijem od tenka, a naš Istarski ipsilon po broju unesrećenih bio bi ništavan u usporedbi s autobahnom Berlin-Köln.

Moram priznati da u emisiji “Mijenjam ženu” nisam vidio smisla prijaviti se.

Kad bih ja mijenjao svoju suprugu onda bi umjesto jedne tridesetčetverogodišnjakinje koja hrče radije uzeo dvije devetnaestogodišnjakinje koje stenju.

Da je Hrvatska televizija u nekim stvarima daleko naprednija od inostranih svjedoče i u zadnje vrijeme iznimno popularne kuharske emisije s muškim kuharima/voditeljima. Mi smo to imali još 1980-ih sa Karapandžom i Mlakarom.

Po stranoj licenci napravili smo i “Ples sa zvijezdama”, izvukli Milku Babović iz naftalina i ugurali Čurlića u odijelo koje izgleda kao da služi da bi prikazalo koliko je takvo tijelo bilo teško ugurati u njega.

Nakon plesa slijedilo je “Pjevanje sa zvijezdama”, emisija u korist razmnožavanja osoba s oštećenim sluhom. Nakon toga će vjerojatno slijediti klizačka emisija “Zvijezde na ledu” nakon koje ide “Zvijezde na traumatološkom odjelu”.

Na licencu “Top modela” koji u Sjedinjenim državama i Njemačkoj zaista vode internacionalno poznati top modeli, “Hrvatski top model” vodi manekenka koja se naziva hrvatskim top modelom jer je samo tu i poznata. U toj emisiji se iz grupe maloljetnica i ženski za koje normalnom muškarcu prvi poriv nije poševiti ih već nahraniti, metodom šikaniranja odabire jedan übermodel. Komadi za vrijeme serije, između ostalog, uče kako hodati kao da ti je šleper netom prije prešao preko kukova, a dok su kamere ugašene, svako jutro i navečer slijedi obavezno povraćanje kako bi bile u koraku sa svjetskim standardima pravih top modela.

U medijima se često može čuti kako Hrvati, po statističkim analizama nataliteta, polako izumiru i da do 2050 država neće imati dovoljno stanovnika da novcem od poreza građana financira penzije. Gledajući djecu koja je posjećivala Super Dadilja, (još jedna inostrana licenca) možda je i bolje tako. Jer imam osjećaj da ti maloljetni delikventi ne samo da neće financirati moju mirovinu već ću ja još morati plaćati njihov boravak u zatvoru. No, kako nitko ne voli gledati tuđa razmažena derišta, pa čak niti na televiziji, emisija je brzo „stavljena na led“.

Jedino na što se nismo ugledali na druge zemlje je sinkronizacija stranih filmova i serija i nadam se da do toga nikad neće doći, osim eventualno kod “Teletubbisa” i emisija za jako malu djecu koja televiziju u stvari niti ne bi trebala gledati.

Jedna od zanimljivijih emisija koja nije rađena po stranoj licenci je “Istraga”, za koju sami tvorci kažu da “Istražuje tamnu stranu Hrvatske”.

„Istragu“ moderira Nosferatuov brat – ćelavi voditelj mračnog pogleda koji i sam izgleda kao da pripada mračnoj strani. Najbolji dio emisije je novost na hrvatskoj televiziji – igrane rekonstrukcije zločina koje se rade uz pomni odabir neuvjerljivih glumaca, loše muzike i miješanjem istinitih i lažnih događaja.

 

Crtići su najdraži dio TV programa svakog razmaženog, dobrog i dobrano razmaženog djeteta te odraslih koji se ponašaju poput djeteta.

U doba moje mladosti radnim je danom išao samo jedan kratki crtić u 19:15, a nedjeljom od 9-11:30. Tada gotovo da i nije bilo djeteta na cesti jer su svi gledali Bipsiće i Štrumpfove.

Danas crtića ima na svim programima i u originalu većinom pričaju japanski.

Moja trogodišnja kćer trenutno najviše voli Spužvaboba (orig. Spongebob) za kojeg je moja supruga na početku mislila da je sir. Tek kad sam joj skrenuo pažnju da se radnja odvija na dnu mora koje nije prirodno stanište komada ementalera uvidjela je svoju grešku iako me njezina zabuna ne čudi budući spužva živi u ananasu i ima vjevericu u skafanderu kao prijateljicu, a puža koji mijauče kao kućnog ljubimca.

 

Jedina emisija koja je već desetljećima ide na istu shemu je Dnevnik koji od televizijskih početaka ide od 20 sati, a koji se i dalje fura na politiku. Nekada su spominjani umrli nosioci antifašističke spomenice (valjda je spomenica bila preteška), a sada spikeri u istoj rečenici moraju barem jednom u 30 minuta spomenuti riječi “ulaz” i “Europska Unija”.

U pauzama između politike, prirodnih katastrofa i novih cijena struje, benzina i kondoma zna se zalomiti i pokoja vijest iz svijeta. Što obično znači da je američka vojska opet otišla braniti američki način života u neku zemlju čije ime završava sufiksom “stan”.

 

Dugo nakon “Bolnice na kraju grada” i “Schwarzwald Klinik” ponovo su popularne bolničke serije poput „Grays Anatomy“, a kroz naše ekrane prohujao je i Dr. House.

Šepavi čekinjavi Englez s lažnim američkim naglaskom u svakoj bi epizodi zaprimio pacijenta s misterioznim simptomima, posvađao se s kolegama kao i samim pacijentom, izvrijeđao ih grupno i pojedinačno komentirajući usput njihovu kompetentnost, stručnu spremu i fizički izgled, da bi svojim neortodoksnim načinom otkrio pravu dijagnozu kao i način liječenja iako sam troši više lijekova od cijelog onkološkog odjela.

Koliko genijalno hrvatske televizijske kuće prevode imena stranih serija dokazuje i „Nip und tuck“ što je kod nas prevedeno kao „Reži me“, a pri tome je riječ „zakon“ i njima zakon pa tako sad imamo „Zakon braće“ (orig. „Prison escape“) i „Zakon brojeva“ (orig. „Numbers“), a što je vjerojatno razlog zašto serije „Zakon i red“ (orig. „Law and Order“) i „Zakon u Los Angelesu“ (orig. „L.A. law“) nisu preimenovane.

Priznat ću vam nešto.

Nemam pojma koga, zašto, kako i što se događalo u seriji “Lost” („Izgubljeni“).

Samo znam da bi ih i albanska mornarica već odavno pronašla i da bi onaj debeli, nakon toliko vremena provedenog na otoku, do kraja druge sezone trebao smršavjeti barem par kila.

Isto tako, unatoč Evi Longoriji, nisam pratio “Desperate housewives“ tj. „Očajne kućanice” jer mi je kod kuće dovoljna jedna očajna zaposlena supruga.

 

Iako je TV raspored u pravilu pouzdaniji od rasporeda Zagrebačkog javnog prijevoza razni si opskurni časopisi koji daju mjesečni program za zemaljsku i satelitsku televiziju uvijek daju malo pjesničke slobode rečenicom “promjene moguće“ (zašto mi je taj koncept odnekud poznat?). Što je ipak bolje od kubanskog tiska koji TV programe u tiskovinu uvode tek odnedavna – od kada je Castro prestao sa svojim petosatnim spontanim obraćanjem narodu uživo.

Za razliku od vremena kad smo na zastavi imali zvijezdu, televizijski program sada ne započinje u 07, a završava u 23 sata već neprekidno traje 24 sata. Što pogoduje nesaničarima, portirima u noćnoj smjeni i mojoj majci.

Koja redovno zaspi uz upaljeni televizor.

Jedino se pitam da li zaspi shrvana umorom nakon osmosatnog radnog dana uz dnevni dvosatni transport javnim prijevozom do posla i nazad ili je razlog puno jednostavniji -zbog intelektualno izazovnog, originalno koncipiranog i nadasve (ne)zanimljivog TV programa?

 

 

Komentari

comments

O Andrija Jovićević

Glavni i odgovorni za ovaj sajt. Radi s puno ljubavlji i entuzijazma

Pročitaj i ovo

Gužva u špici

Kao što sam u jednom od prošlih brojeva napomenuo, ja sam filmofil. Što me ne …