Neandertalac

Autor: Aris Saytono Prahasto

Nedavno je u vašem omiljenom časopisu (ne mislim na „Playboy“) izašla jubilarna, dvanaesta kolumna!

Prije nego li se zapitate od kad je broj 12 okrugli broj, riječ je o ispunjenju prve godine moje suradnje sa Sat-Multimediom.

U to ime me Glavni & Odgovorni počastio ručkom. Kako novinari i suradnici časopisa genetski imaju neku muktašku crtu, tako se, budući urednik plaća, na besplatnom ručku misteriozno pojavilo još par dečki. Jedan je vlasnik satelitskog obrta, jedan radi kao administrator mreža u „Iskonu“, a treći radi na televiziji sve što je potrebno oko računala.

Budući hrvatski ugostitelji nisu poznati po brzini usluge pa se tako između nas petoro razvio zanimljivi razgovor o internetskoj televiziji, telekomunikaciji i specifikacijama pojedinih komponenti koji se, čekajući jelo, protegnuo na više od sat vremena.

Drugim riječima, oni su pričali, a ja sam pokušavao ne izgledati kao da mi upitnici iskaču iz glave dok sam slušao teze o nelinearnosti UHF filtra, AGC funkcijama, DiSEqC protokolima i sličnim skraćenica preuzetih sa svahilija.

Pored tih sam se dečki osjećao poput neandertalca, ne samo tematski već i zato što su, osim glavnog urednika, dečki bili toliko mlađi od mene da je 1990. godine, u vrijeme kad je moj cilj bio ući u gaćice kakve dugokose mladice jedrih grudi, njihov cilj bio ne upišati se u gaće.

Došlo mi je da odem lupati kamenjem dok oni raspravljaju o paricama, kloniranju kanala i AIR tehnologijom preuzetom od Borga.

Ng! Ng!

I nemojte misliti da su ti dečki nekakvi čupavi asocijalni frikovi sa pepeljara-naočalama i kroničnim metakarpalnim sindromom čiji se seksualni život sastoji od surfanja po stranicama sa xxx- zajedničkim nazivnikom.

OK, glavni urednik ima 37 godina i nije oženjen, što govori za sebe, ali definitivno nije asocijalac nesposoban za život izvan monitora. Vozeći nas u restoran u vrijeme zagrebačke špice tip je vješto vozio auto kao da ga papučica gasa grize, ako ne gazi po njoj, a ne jednom sam ga vidio u društvu djevojaka koje bi ja glat ocijenio kao materijal za Playboy.

Isto tako, “Obrtnik“ nije kržljavi kilavac koji u ruci nije držao ništa teže od gamer-PC-ja.

Tip se u slobodno vrijeme bavi jogom i vjerojatno i nakon ručka može dotaknuti svoje prste na nogama bez savijanja koljena – nešto što ja nisam mogao ni kao 4-mjesečna beba.

Kad bolje razmislim, slika zakržljalog kompjuter-frika ne odgovara realnosti i tvorevina je protivnika tehnološke naprednosti. Takvi su još u doba industrijske revolucije protestirali pred tvornicama zbog uvođenja parnih tkalačkih stanova:”Dolje strojevi koji idu gore-dolje pa lijevo desno!”

I naši roditelji su nas irealno upozoravali o opasnostima tehnološkog doba:

stariji čitatelji sjećat će se rečenice svojih roditelja tipa “Ne bulji tako u televizor, oslijepit ćeš!“, a oni mlađi “Opet visiš za tim kompjuterom! Jednog dana ćeš oslijepiti od toga!“.

Nekada je sljepoća bila glavni rizik muške masturbacije, danas su to računala.

Po toj teoriji je onda masturbacija pred računalom fatalna, a svi mladići s naočalama notorni perverznjaci.

Osobna su računala, osim rizika slabovidnosti, dala još materijala tehnofobima: Iskrivljenje kralježnice, asocijalno ponašanje i upale zglobova samo su neke od opasnosti koje vrebaju na korisnike.

A tek Internet i kompjuterske igre…Sodoma i Gomora!

Po tim ćudorednim dušobrižnicima koji ne razlikuju Internet od Intraneta, ali se osjećaju dužni propovijedati drugima o opasnostima digitalnog doba, svatko tko igra pucačke igre potencijalni je masovni ubojica, a pojedini idioti koji po školama stvarno otvore paljbu po omraženim nastavnicima (iskreno, tko o tome nije maštao?) služe im kao dokaz iako je povezanost igara s nasiljem, uzmemo li statistički broj igrača shoot-em-up igara i stvarnih pucačina, manja od mogućnosti da vaš svećenik bude optužen za pedofiliju.

Istina je da nam je moderna računalna tehnika korjenito promijenila život, a to radi još uvijek, čak i u područjima gdje to ne bi očekivali, recimo u usputnom nevezanom razgovoru. S time ne mislim na hard-core tipove poput koji u svaki razgovor mogu ubaciti fraze poput „iscrtavanje poligona“ i „broadband“ već o svakodnevnom govoru: riječ “igrica” više nema veze s predškolskom igranjem lovica po parku već označava računalnu igru, a njemački rječnik “Duden” nedavno je uvrstio riječ “googlati” kao sinonim za internetsko pretraživanje (jeste li primijetili, da što god upisali u pretražnik, ispast će bar jedna pornografska stranica?)

Koliko jedan tehnički izum može promijeniti svijet stalno dokazuje i mobitel.

Nekad je mobitel bio statusni simbol, u Hrvatskoj često vezan za određenu nacionalnost sklonoj bijelim čarapama. Danas je reći da nemaš mobitel kao da objaviš seksualnu sklonost prema Filipinskim djevojčicama, a Internet, izmišljen pod izlikom razmjene naučnih podataka, zaista je počeo služiti u tu svrhu, a ne samo radi razmjene pornografije.

DSL veza napokon je dobavljiva čak i po zabitim hrvatskim selima poput Kravarskog, koje niti GPS ne prepoznaje, a pogoduje i razvitku tvz. građanskog novinarstva.

Nakon što smo dobili dugo čekano jelo, četverac nije prekinuo s raspravom pri kojoj su se mogle čuti rečenice poput „Pojas od 33 MHz modulira nosilac iznad 12 GHz određenog transpondera“ tako da sam ja bio prisiljen trpati se prženim lignjama, e ne bi li odolio potrebu reći “Ovu riječ znam!” ili “E, ovo sam sad razumio!” pa sam poneko pitanje upućeno meni najčešće dočekao ustima iz koje bi virili prženi krakovi. Dečki vjerojatno misle da imam grozne manire pri jelu.

Svejedno, barem se nisam osramotio svojim nepoznavanjem slabosti Humaxa spram Technisata.

Kao što bi rekao Danny Glower: “I am too old for this shit“.

Odoh ja lupat malo kamenjem.

Hug! Ng!

Komentari

comments