Film Kolumne

RSS

Ovaj tehnika

27.03.2010 0 komentara Aris

Ovaj tehnika

         remote

Zbilo se tako prije neki dan da sam tražio daljinski upravljač od televizora.

U biti je riječ o univerzalnom daljinskom upravljaču sa kojim baratam s televizorom, dvd-om, receiverom i susjedovim televizorom kad se prebučno uzruja dok gleda finale svjetskog prvenstva u nogometu, (prebacujući mu program taman tik prije odlučujućeg gola).

Nakon što sam pretražio sva moguća mjesta, nastavio sam s onim manje mogućima, a počeo sam sumnjičiti i našu trogodišnju kćer koja se već znala igrati s daljincem "spremajući" ga  među svoje igračke, naše cipele ili ga ostaviti na zahodu.

Nakon Indiana Jones potrage našao sam ga tamo gdje ga nikad ne bi tražio da nisam krenuo upaliti televizor - tik pored aparata.

Dedukcijom i uzimanjem otisaka prstiju došao sam do krivca tog mučkog čina - moje drage.

Ja osobno daljinac ostavljam u desnom procjepu naslona za ruku sofe na kojoj sjedim dok gledam televiziju.

Zato su procjepi tu, po proizvođaču predviđeni za kovanice, mrvice od čipsa i daljinske upravljače. Tako da mi je uvijek pri ruci kad sjednem gledati TV.

Moja draga očigledno ne shvaća da se daljinski upravljač tako naziva jer iz daljine upravlja nekim uređajem. Koja je svrha daljinca ako on stoji kod televizora?

Nakon što sam pronašao žuđeni predmet uvalio sam se u sofu, gricnuo čips pronađen u procijepu i stisnuo tipku s brojem "1" na daljincu.

Ništa.

Umjesto da se pojavi RTL program, televizor je odisao stoičkim mirom neuznemiravan mojim paničnim pritiscima na sve gumbe daljinskog upravljača, a nije reagirao čak niti nakon što sam infracrveni odašiljač daljinca uperio pravo u ekran.

Ispod kojeg nije, primijetih slučajno, svjetlilo crveno stand-by svjetalce.

Televizor je bio posve isključen!

Krivac - naravno, moja draga koja je u nekom stručnom časopisu imenom "Laura" ili "Glorija" pročitala da televizor i u stand-by modusu troši struju.

Troši struju?!

To majušno svjetlo?

Koliko? - Upitao sam svoju dragu kad se vratila kući s posla na što mi je ona iz svog časopisa podastrla brojku od, iz kilovata preračunato u novce, 30 kuna godišnje.

Za boga miloga, 30 kuna! Najbolje bi bilo isključiti ga odmah iz struje, možda još i, sigurnosti radi, izvući osigurače! Samo tako se možemo spasiti od privatne insolvencije!

Pri tome je upravo ona ta koja zaspi gledajući televizor koji bi nakon toga, da nema mene, još satima radio. Ali ne daj bože da joj ugasim televizor, odmah se trzne - "gledala sam to!"

Pa se u nastavku gledanja čudi što Tom Cruise radi u Dnevniku.

Žene i tehnika. Nazovite me šovinistom, ali riječ tehnika ima pogrešan rod.

Moja draga je živi dokaz za to.

Znate što ona radi kad joj daljinski upravljač ne proradi odmah?

Počne ga lupkati o dlan ili koljeno! Nema veze što ga možda nije upravila prema televizoru, nego prema plafonjeri, desnom zvučniku ili begonijama na balkonu.

Usput budi rečeno, ona zaista isključuje aparate iz utičnice kad idemo na godišnji.

"Mogao bi grom", komentira.

Grom?!

U našu kuću ne dolaze niti Jehovini svjedoci, a kamoli da će grom u nju!

Svejedno, ona prije odlaska isključi sve osim hladnjaka, a vidio sam jedanput i da je povadila baterije iz zidnog sata u kuhinji. "Da se baterije ne troše bez veze".

Moja draga ne voli pretjerano tehniku.

A pogotovu ne voli često mijenjanje uređaja, raznih playera i snimača ili dodavanja novih komponenti, što ja često radim budući volim imati najnovije "điđe"i njihove mogućnosti.

Jer joj ugrađena averzija prema tehnici ne dozvoljava brzo učenje upravljanja novim uređajima.

Barem ne onima koji nemaju veze s kuhinjom.

Tu joj skupi, s računalnim čipovima opremljen hladnjak ne smeta.

Zato što ima samo dvije tipke, one za namještanje temperature u zamrzivaču i hladnjaku. Sve što ima više od dvije tipke ona kategorički odbija.

Moj digitalni foto-aparat za nju moram uvijek namjestiti na automatiku, ali kada želi, zna biti vrlo tehnički nadarena.

Primjerice, iako joj nikad nisam pokazao gdje se nalaze i kako se otvaraju vratašca za baterije fotoaparata, ona uvijek za svoju digitalnu kuhinjsku vagu posuđuje baterije baš iz mog fotića, tako da, kad želim ovjekovječiti neki jedinstveni moment, prvo moram iz kuhinje osloboditi svoje baterije. Jer ih ona redovno posuđuje, ali nikada sama ne vraća.

Mobitele mrzi iz dna duše. Pri kupnji prvog mobitel koji je nabavila, silom prilika jer je neko vrijeme poslovno morala biti uvijek telefonom dostupna, otišla je u prodavaonicu i od prodavača zatražila, citiram "najjeftiniji i najjednostavniji mobitel koji imaju".

SMS-ove i danas nerado piše i za jednu prosječnu poruku od 90 znakova joj treba duže nego li joj treba za napraviti večeru od tri jela za četiri osobe.

Moje računalo, iako stoji u našem stanu, mogu slobodno zvati svojim.

Ne samo zato što sam ga sam platio već i zato što ga ona uopće ne koristi.

Naša trogodišnja kćer ima više iskustva s našim kućnim računalom nego li njezina majka, iako ta ista osoba na poslu barata sa grozno skupim i kompliciranim dijagnostičkim medicinskim aparatima koji su istovremeno priključeni na Internet, Intranet i pacijenta.

No tamo mora raditi s tehnikom i ne može reći „neću".

A ovdje za to ima mene pa zašto bi se mučila s učenjem upravljanja tehnikom kad ima osobnog tehničkog asistenta koji će joj namještati alarm na mobitelu, vrijeme snimanja na snimaču tv programa (ajde vi nađite bolji naziv za uređaj koji tv program snima na vlastiti tvrdi disk) i naručiti s našeg računala Internetom fotografije u papirnom formatu.

 Kod kuće u dnevnoj sobi imamo sat koji je, po pratećim papirima, uvijek točan jer je radio valovima u vezi s nekakvim centralnim aparatom smještenim negdje u Njemačkoj.

Kažem, "po pratećim papirima" jer ponekad imam osjećaj da se ravna po vremenu u Ingušetiji s obzirom da često usred dana na kratko pokazuje da je ponoć.

Zato moja draga zahtjeva da, sigurnosti radi, namjestim još i alarm na mobitelu.

Jer ona to ne zna. I nema namjeru naučiti iako točno zna kako namjestiti mašinu za pranje rublja koja ima duplo više funkcija od našeg mobitela.

Da sam postao pravi obiteljski čovjek, sa suprugom, djetetom i stresom na poslu dokazuje i činjenica da sam svoju Dolby-Sorround liniju, zvučnike i dvd-player spojio tek kakvih pola godine nakon useljenja u sadašnji stan.

Prije, dok sam bio mlađi, prva stvar nakon useljenja bi bila u struju uključiti računalo, televizor i hladnjak (tim redom). Nakon toga bi se bacio na minuciozno raspoređivanje svih šest zvučnika po kriterijima fizike širenja valova, energetskih zemljinih tokova i utjecaja podzemnih voda. Za kraj bi televizor i receiver spojio preko videa, cd-player, kasetofon i svekoliko zvučničko kablovinje preko receivera, a račun za struju preko moje plaće. 

Moja je draga, vidjevši me kako postavljam žice od zvučnika ispod podnih lajsni, podigla obrvu i promrmljala:

"Aha, za to se ima vremena. A za pospremiti podrum nema..."

Priznajem, od našeg useljenja podrum izgleda kao mješavina skladišta i smetlišta uređenog u kasno kaotičnom stilu, ali ja unutra ne živim i ulazim samo pod prisilom i vjerojatno će, barem sve dok se štakori ne pojave u stanu žaleći se na nered u podrumu, tako i ostati.

Nakon što sam sa svim postojećim uređajima spojio par kilometara žica, sve HDMI, chinch, optičke i ine kablove sekvencijalno, serijski i sporadično, sjeo sam isprobati i namjestiti pravilan zvuk svih šest zvučnika.

Na što je, čim je zvuk par milisekundi bio glasniji od 30 dB, moja draga odmah stala zanovijetati da je preglasno i da odmah stišam jer će se susjedi tužiti.

Od kojih je većina odavno u penziji i ne bi čuli niti sirenu za zračni napad smještenu na krovu naše zgrade bez slušnog aparata namještenog na maksimum.

Moja draga uopće ne shvaća čemu imati šest zvučnika, ne zna što znači Dolby i THX i važnost čujnosti kišice dok istovremeno Tiranosaurus Rex napada automobile s vrištećom djecom. Njoj je posve dovoljan kuhinjski radio sa zvučnikom od 0,5 Wata made in zemlja istočno od Tajvana.

Ona je vjerojatno jedina osoba u cijelom gradu koja još koristi walkman.

I to samo njegov radio, jer par preostalih audio kaseta pažljivo odbačenih u podrum čekaju vrijeme postati antikvitetom.

Već sam se ponudio kupiti joj Mp3/Mp4 player kojeg je ona odbila jer joj je "prekompliciran".

Što mi je rekla miksajući jednom rukom bjelanjke dok se na štednjaku čokolada topila na pari, tijesto za kolač peklo u pećnici, pazeći da dijete koje je sjedilo na kuhinjskoj radnoj plohi ne gurne svoje prste u kremu, čitajući jednim okom recept, a drugim okom (iako nije razroka) provjeravajući na kuhinjskoj vagi (s mojim baterijama!) koliko još šećera treba da bi bilo točno 200 grama.

S druge strane, možda je bolje da je tako. Kad bi oboje htjeli surfati po Internetu morali bi se dogovarati o raspodjeli vremena, kad bi više vremena provodila za ekranom, manje bi vremena provodila u kuhinji, što bi bila živa šteta jer je odlična kuharica, a kremaste kolače radi da zdjelu poližeš.

Još samo da si nabavi vlastite baterije za svoju vagu.

 

 

 

 

                                   Aris S. Prahasto

                             

Autor: Sat Multimedia

Dodaj komentar

Molimo držite se teme članka. Neumjesni komentari biti će izbrisani bez prethodne najave. Vašu e-mail adresu nećemo objavljivati niti koristiti u marketinške svrhe.