Film

RSS

«Iza stakla» Zrinka Ogreste u kinima

07.11.2008 0 komentara Film, Ogresta, HTV

Iza

Još od odveć ambicioznog no intrigantnog debitantskog ostvarenja «Krhotine» iz 1991. godine, preko dijelom tezične i pretjerano «crne» ali svakako zanimljive urbane drame «Isprani», potom naglašeno društvenokritički intonirane drame «Crvena prašina», do njegova najzrelijeg ostvarenja, mozaično strukturirane urbane egzistencijalističke drame «Tu», jasno se ocrtavaju filmske preokupacije, autorski senzibilitet i životni svjetonazor Zrinka Ogreste. On je rezignirani skeptik, filmaš duboko svjestan društvene stvarnosti, svih socijalnih, gospodarskih ali i političkih problema domaćeg prezenta.

Ogresta je senzibilan autor zgađen zanemarivanjem tradicionalnih obiteljskih vrijednosti, naglašeno moralistički, katolički konzervativac koji razumije suvremenost, no teško prihvaća njezine negativne aspekte. Njegovi su filmovi opori i tjeskobni, a njihovi protagonisti postupno gube sve iluzije bivajući prilično okrutno suočeni s uzaludnošću borbe protiv socijalnih nepravdi i(li) društvenog licemjerja. Ipak, kao umjetniku nerijetko sklonom prejakoj gesti i gotovo plakatnoj simbolici, Ogresti se često zna dogoditi da u korist cjeline zanemari ili zapostavi detalje, a da nauštrb karakterne zaokruženosti i punine protagonista naglasi poruku djela. Toga srećom nema u njegovom najnovijem ostvarenju, odlično režiranoj, hiperurbanoj, vizualno dojmljivoj (fotografija Davorina Gecla) i vrlo intrigantnoj egzistencijalističkoj drami «Iza stakla», za nastup u kojoj je fantastična Jadranka Đokić ljetos nagrađena pulskom Zlatnom arenom za najbolju žensku ulogu.

Nagradom publike u Motovunu ovjenčan film za koji je Ogresta scenarij napisao u suradnji s dramatičarkom Ladom Kaštelan, opora je, izuzetno tjeskobna i dostatno kompleksna storija o složenom ljubavnom trokutu. Uznemirujući ugođaj cjeline, egzistencijalna tjeskoba kaotične svakodnevice središnjeg protagonista, egoističnog i arogantnog arhitekta Nikole, kao i navještaj tragičnih zbivanja koja slijede, jasno su naznačeni od samog početka, od uvodne sekvence u kojoj preljubnik Nikola, zarobljen u zagrebačkoj prometnoj vrevi, promatra radnika koji postavlja cestovnu signalizaciju. Taj će radnik u završnici, kao kakav sasvim neočekivani i unekoliko nezgrapni «deus ex machina», hicem iz pištolja nehotice skriviti konačnu tragediju, «točku na i» (ras)pada Nikolina života. Osim iz Hugoovih «Jadnika» posuđenom rečenicom «Ništa nije neminovnije od nemogućeg» navedenom u zaglavlju, bračni i životni sunovrat Ogresta otvoreno sugerira uvodnim detaljem kosa koji ugiba nakon udara u vjetrobran protagonistova automobila.

Autor mudro dovoljno vremena poklanja oslikavanju karaktera i psihologizaciji svih vrhova ljubavnog trokuta, egoista Nikole (donekle previše ekspresivan Leon Lučev kojeg je trebalo obuzdati u psovanju i mrkim pogledima), senzibilne Maje koja cinizmom nevješto pokušava prikriti ranjivost, ogorčenost i očaj, te Nikoline kolegice i ljubavnice (uobičajeno uvjerljiva Daria Lorenci), mlade žene uhvaćene u procijep romantičnih snova i grube stvarnosti. Stalnim korištenjem kamere iz ruke koja neprestano podrhtava, kao i mjestimice nejasnom i zamućenom fotografijom, Ogresta efektnim pseudodokumentarističkim prosedeom dodatno naglašava urbani kaos, ali i gotovo opipljivu netrpeljivost i mržnju među supružnicima. U Majin i Nikolin stan, moderno dizajniran poput kakvog zlatnog kaveza u kojem caruju hladnoća, egoizam i licemjerje, kamera kao da skrivečki i voajerski zaviruje «slučajno» bilježeći njihovo mehaničko i odsutno obavljanje sitnih svakodnevnih rituala, ali i distanciran odnos prema kćeri.

 Njihov brak i nesretne sudbine neprekidno promatramo «iza stakla», in vitro, kroz prozor ili vjetrobran automobila, u odrazu zrcala i retrovizora, a jedina osoba kojoj je omogućen kratkotrajni bijeg iz urbanog «pakla» u mir Brača je ljubavnica, upravo ona koja će svoje osjećaje naposljetku platiti životom. Sve je konstantno u grču, od bračnih i preljubničkih dijaloga, preko naoko neobveznih prijateljskih razgovora do seksa, a osobito vrijedi izdvojiti majstorski režiranu sekvencu obiteljskog susreta u vrtu Majinih roditelja, susreta u kojem iz nedovršenih rečenica, prigušenih kretnji i međusobnih pogleda biva jasna sva složenost odnosa među prisutnima. Gledateljsku nelagodu, psihološka stanja protagonista i pseudodokumentarni pristup naglašavaju i stalna okolna buka i žamor s ulice koje naglo prekida hitac iz pištolja, nakon čega se u završnom kadru prvi put u filmu čuje izvanprizorna glazba, solo čelo «Elegija za Sebastiana Knighta» finskog skladatelja Aulisa Sallinena.

Zrinko Ogresta se i svojim najintimnijim i prema njegovim riječima osobnim iskustvima prožetim djelom potvrđuje kao zreo i promišljen filmaš koji se uglavnom uspješno oslobodio akademizma i pretencioznosti, i čije nove filmove valja očekivati s velikim zanimanjem.

Autor: Josip Grozdanić

Dodaj komentar

Molimo držite se teme članka. Neumjesni komentari biti će izbrisani bez prethodne najave. Vašu e-mail adresu nećemo objavljivati niti koristiti u marketinške svrhe.